Dovukao sam se. Šta danas slavimo? Komemoracija misli, kažeš. Može. Tako si elokventna. Ti si moj najbolji drug ponedjeljcima popodne. Opet nešto pričaš. Zavidim ti na tome. Meni riječi uglavnom izbijaju kroz kožu, ostavljajući tragove u vidu puknutih kapilara nejednakog promjera. Kad se raspričam, dobijem izgled pretučenog sebe. Zbog toga i navika da gledaš kroz mene, izgovaraš. Nikakve naočale ti ne bi pomogle da steknem dubinu u tvojim očima. I danas mi se ne sjedi sa tobom. Izvuci se i idemo da tražimo nove napuštene zgrade, koje su sve jako stare, samo mi nismo znali za njih. Prije četiri dana sam našao još jednu; fabričko postrojenje uz rijeku, daleko od prvih kuća i ima neki stakleni dio u obliku valjka kroz čiju utrobu su išle zavojite stepenice. Ne znam da li i dalje ima stepenica, ali stakala ima i jako su prljava iznutra. Baš kako volim. Bez ikakvog odraza. Nevoljko pristaješ, pa odlaziš u kuhinju i odbijaš. Baš kako mrzim. Poznaješ moju strast prema napuštenim prostorima i ipak mi to radiš. Namamljujem te kako znam i umijem, jer toliko želim da te mentalno silujem u tom prljavom staklenom zvonu, da postajem ultravioletan od svih riječi koje grizu put iz mene. Na kraju odustajem, jer me blijedo gledaš. Bez dubine sam. Ali je tražim danas. Sljepljujem ti ručne i nožne zglobove širokom samoljepljivom trakom, u usta ti guram krpu iz kuhinje koja je prostor gdje tako često mijenjaš mišljenja. Trpam te u auto i vodim te tamo.

Vidi. Vidi. Kako je lijepo. Stepenice su još tu, rđave su i imaju svoje priče. Samo ih oslušni. Gledaj kako idemo ukrug uz i niz njih. Pridržavam te. Ne boj se. Sad ti pokazujem sebe, to sve je kao moja dezoksiribonukleinska kiselina. Tu piše zašto sam ovakav kakav sam. Srećan sam ovog ponedjeljka, znaš? Srećan sam i drukčije me gledaš. Napokon sam dobio treću dimenziju. Čekaj da skinem prah sa stakla i da ulovimo odraz. Tako. Vidiš li se? Ja tebe ne vidim. Jer znam. I ne trebaš. Ne trebaš mi više.